Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Koji je recept za pravljenje jednog solidnog bh. milionera?

novac-euri

“Sve me možeš pitati osim kako sam zaradio prvi milion”. U mitologiji ratno-postratnog ekonomskog procvata kontroverznih pojedinaca u zemljama zapadnog Balkana ova rečenica iscrtava liniju koja odvaja njihov opskurni put tokom prvobitne akumulacije kapitala, od karijere koju su ostvarili kasnije, etablirajući se kao uspješni biznismeni, ljubimci medija i cijenjeni članovi naših društvenih zajednica, piše Al Jazeera.

Nama ostalima, radnim ljudima i građanima koji se nisu “snašli” ili koji nisu prepoznali načine kako se postaje ekonomski mag u najsiromašnijoj zemlji Evrope ostaje trajna fascinacija tim milionom, kao i ostalim milionima koji su u međuvremenu sjedali na račune naših milionera.

Kako?

Kako je moguće da u BiH, kako kaže informacija objavljena ovih dana, živi čak 525 onih koji na svojim računima u komercijalnim bankama imaju po milion maraka i više? Koji je recept za pravljenje jednog solidnog bh. milionera?

Tajnu kako su zaradili prvi milion, naravno, ne kriju svi. Ima naših milionera – eno ih na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi u BiH – koji su u ovih posljednjih dvadesetak godina pokrenuli vlastiti biznis ili ono što se danas moderno zove start-up, rizikovali, zalagali porodičnu imovinu, dizali kredite, poneki možda očijukali i sa političkim partijama na vlasti, ali u svakom slučaju uspjeli zaraditi million(e), usput zapošljavajući desetke hiljada ljudi i kreirajući nove vrijednosti i u svom, ali u džepovima radnika i u budžetima države. Ima, dakle, i takvih. Ali na ovom mjestu ne govorimo o njima.

‘Bijeli hljeb’

Od njih su interesantniji oni bh. milioneri koji su svu svoju karijeru ‘krvavo’ radili da bi državne ili kase javnih preduzeća pretvorili u mašine za dodavanje nula na svom bankovnom računu. Čitav jedan žanr literature u svijetu odnosi se na knjige koje “razotkrivaju” šta raditi pa postati milionerom ili ako ne to, onda makar kako doći do velikih para. Međutim, mehanizam bogaćenja, nazovimo ih tako, državnih ili javnih milionera, nije toliko komplikovan da bi se o njemu morale pisati knjige.

Jer da bi se kod nas zaradio milion, što je u prevodu na jezike građana EU-a oko 500 hiljada eura, potrebno je u periodu od, recimo, četiri godine (koliko traje mandat u tijelima vlasti ili u upravljačkim strukturama kompanija) zarađivati oko 20.000 KM ili 10.000 eura mjesečno. Je li to problem u zemlji gdje je prosječna plata oko 840 KM ili 430 eura? Ispostavlja se da i nije toliki, pogotovo jer neki ostaju na funkciji u državnoj administraciji po dva ili tri mandata.

Ako pričamo o političkim funkcijama, na osnovnu mjesečnu platu od šest do sedam hiljada KM dodamo još plaćeno članstvo u komisijama, naknade za odvojeni život, službene puteve, pa honorare za konsultantske usluge u BiH i inostranstvu, prihode od vlastite imovine… Ima tih izvora odakle curi mali milion. Da se na zaborave i otpremnine za one koji odu u penziju, a nekad se iz nje i vrate u parlament, a nije zgoreg pomenuti i one kojima je malo orobljavati budžet vlastite države, pa su se prijavljivali na invalidsku mirovinu od skromnih 1.400 KM u susjednoj. Zna se kojoj.

To kako naši politički izabrani milioneri dolaze do svog bogatstva, dakle, i nije neka tajna. Sve se zna u toj mjeri da je i njima na vrh glave imovinskih kartona i ogoljavanja intime vlastitog žiro, tekućeg, deviznog i ostalih računa i podračuna pa se čini, kako koji izbori prolaze, da postaju sve skromniji. U posljednje vrijeme idu dotle da sami sebi ukidaju tzv. “bijeli hljeb” odnosno platu nakon okončanja mandata, iako je to bio jedan od unosnih sporednih načina zarade što govore sljedeći podaci CIN-a: u proteklih šest godina 476 funkcionera dobilo je najmanje 8,5 miliona maraka za „bijeli hljeb“, dok je njih 15 na „bijelom hljebu“ bilo i po dva puta.

Zloupotreba tenderskih procedura

Ako hoćemo da budemo pošteni, oni i njihovi milioni su pod lupom javnosti i stalnim udarom onih medija koji im nisu naklonjeni. U toj sveopćoj povici na državne milionere, “ispod radara” sve donedavno, provlačila se jedna druga kategorija grabljivaca, tzv. državni ili javni biznismeni. Bilo da je riječ o nekom direktoru državne institucije za kojeg se ne zna jel’ mu veći broj hiljada maraka sadrži plata ili hiljada kvadrata stanovi i zemljište koje posjeduje, ili o direktoru javnog, budžetski dotiranog i najčešće, monopolom počašćenog preduzeća koji je firmu koju je vodio ostavio u višemilionskom dugu, ali se u nekoliko godina kriminalnog vođenja kompanije njegova i imovina uže familije povećala za milionske iznose, a on još zaradio i kakvu zvučnu akademsku titulu.

Mehanizam bogaćenja u takvim slučajevima ne obuhvata (samo) direktno zahvatanje u državne kase, nego već prepoznatljivi rukopis, od zloupotreba tenderskih procedura preko preskupe kupovine od povlaštenih nabavljača i ugrađivanja procenta u sve što njihova ruka dotakne, do “sitnica” kakve su neopravdani putni nalozi i korištenje biznis kartica firme za plaćanje vlastitih bahanalija, o čemu hrabriji i profesionalniji domaći mediji u posljednje vrijeme obimno izvještavaju.

I eto tako, ako malo bolje razmislimo, svi mi “u glavu” znamo ko su ti naši milioneri. Ako ne svih 525, a onda makar stotinjak iz našeg konstitutivno opljačkanog naroda. I što je još važnije, znamo ili vrlo lako možemo saznati koja je njihova tajna, kako su došli do miliona. Ali, nažalost, istina o njihovom bogatstvu nas ne oslobađa niti nas čini pametnijim. Jer svake četiri godine tim milionerima dajemo novu šansu da nastave debljati imovinske kartone. Dok se naše šanse za skupljanje prvog miliona raspadaju na zidovima kladionica ili uz osmjeh voditeljice TV Bingo showa…