Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Zašto je “bosanski grb” spomenut “ni kriv ni dužan” u programu HRT-a?

BiH

grb

Kao da Bosni i Hercegovini nije dosta cipelarenja na svim frontovima, od političkog preko ekonomskog do zdravorazumskog, još mora trpjeti i zafrkanciju na najnižoj razini. Dobro, može se kazati da je još u doba bivše države to bilo nekakvo opće mjesto: kao što su u narodnim predajama Crnogorci bili vječito lijeni, Hrvati nadmeni, uštogljeni i bez smisla za šalu, a Srbi sirovi, brutalni i povremeno duhoviti, tako se Bosancima uvijek nekako kačila karakteristika prostodušnih i naivnih zafrkanata, dobroćudnih veseljaka koje je najlakše preveslati.

Ukratko, da se ne lažemo, gotovo glupana koji se u svakom malo boljem vicu osjećaju kao kod kuće, piše na portalu Al Jazeera Balkans Damir Petranović.

[quote_box_right]Komentira naš Drago utakmicu zagrebačkog Dinama s nekakvim Norvežanima, općenito jednu dosta bijednu predstavu kluba u čijoj prvoj momčadi igra osam skupo plaćenih stranaca s četiri različita kontinenta, a svejedno se teško nosi s poluamaterima iz Luksemburga ili Zaprešića.[/quote_box_right]

I bilo je to u neku ruku simpatično, pa su Sarajlije, zajedno s ostatkom zemlje, nastavile produbljivati mit: snimali su serije, igrali predstave i sami izmišljali nove i nove šale i prispodobe. Od sebe i kolektivne predodžbe o sebi, naime, uspjeli su stvoriti pravu pravcatu legendu. Svima je pasalo. Sve je to lijepo funkcioniralo i onda i danas, a kako i ne bi kad su Mujo, Suljo, Haso i Fata baš idealni likovi za opuštajuće narodne pošalice. Kako biste, uostalom, zamislili slične pričice, a da su u njima u glavnoj ulozi nekakav Štef, Šime, Momčilo ili Jovan? Bezveze, priznat ćete. U Hrvatskoj je, recimo, i danas na snazi onaj “najtužniji vic na svijetu”. Znate kako glasi? Jednostavno: “Umro Mujo.”

Uglavnom, sve se to nalazi s prave strane zafrkancije sve dok se ne pretjera, odnosno dok se u priču ne uključi kakav najčešće neuki i slabo informirani lik – da budemo nježni, pa ga ne proglasimo punim predrasuda – pa krene koristiti Bosance kao sredstvo širenja najgorih stereotipa, ili, alternativno, kao stovarište vlastitih zabluda i kompleksa.

Tako je, eto, ovog utorka gledateljima Hrvatske televizije za “uho zapeo” Drago Ćosić, sportski reporter kojemu se – kao i svakom njegovom kolegi s par desetljeća staža – nakon nekog vremena počne dodavati pridjev “legendarni”. Komentira naš Drago utakmicu zagrebačkog Dinama s nekakvim Norvežanima, općenito jednu dosta bijednu predstavu kluba u čijoj prvoj momčadi igra osam skupo plaćenih stranaca s četiri različita kontinenta, a svejedno se teško nosi s poluamaterima iz Luksemburga ili Zaprešića. Komentira, prati, bodri i savjetuje, pa onda još i uvrijeđeno objašnjava u eter da “kapetana Dinama nećemo prodati za tri milijuna eura, njega ne damo ispod pet…” Kao da je, šta ja znam, nekakav Zdravko Mamić, a ne zaposlenik javne televizije.

Zadnja utakmica ili – prijenos

I dolazi tako ključni trenutak te dosadne i negledljive utakmice, famozna 64. minuta, kada trener povlači s terena jednog od navedenih legionara, koje među navijačima kolokvijalno nazivaju “bankomatima”. Čovjek se zove Paulo Machado, Portugalac je po nacionalnosti, a na travnjaku se nije iskazao ama baš ničim osim raskošnim tetovažama, kako to obično biva kod nogometaša koji u kasnoj adolescenciji umisle da su Christiano Ronaldo.

[pull_quote_left]Sreća, znamo i zašto: drevni bosanski grb iz doba velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, još u 14. stoljeću, među ostalim znakovima, sadržavao je i crvenu oklopljenu ruku koja drži mač, a na njega se ugledao i grb okupacijskog teritorija Bosne iz doba Austro-Ugarske.[/pull_quote_left]

 

Spektakularno je zakazao, pa ga je publika na Maksimiru – odnosno ona šačica ljudi kojoj Zdravko Mamić, i pored teških optužbi za kriminal, predstavlja malo božanstvo – još spektakularnije izviždala. A on im je nekoliko puta odgovorio pokazivanjem srednjeg prsta.

“Oooooo, gospodine Machado, ovo bi mogla biti vaša zadnja utakmica u Dinamu…”, hazarderski je prognozirao televizijski komentator, i to tek nakon što je sudac utakmice isfrustriranom mladiću pokazao crveni karton i put do svlačionice. Dotad se, naime, Ćosić pravio nemušt i čak nekoliko usporenih snimki nije mu bilo dovoljno vidjeti što mu se dogodilo pred nosom. A i kad je progovorio, nažalost, zaključili smo da bi bilo bolje da se to nije dogodilo.

“Ovo je bio prvi dio reakcije… A pogledajte sada, evo drugi… Dva prsta gore dignuta, evo ih! Takozvani bosanski grbovi, jel’?!”, zgražao se Ćosić nad gestom Machada, zajedno s gledateljima, koji su se snebivali nad njegovim olako izgovorenim asocijacijama na susjednu i prijateljsku državu.

Visoko uzdignuti srednji prst, ili “srednjak”, da čitatelje ovog teksta poštedimo uličnog rječnika i prostota, predstavlja upravo to – najobičniji prostakluk. On može biti simpatičan možda samo u najranijoj dječjoj dobi, kada klinci još nisu svladali osnove verbalne komunikacije, pa ih je kakav nestašni ujak ili stric vragolasto naučio kako nasmijati društvo. U svim ostalim situacijama radi se o bezobraznom demonstriranju manjka kulture, odgoja i maštovitosti.

Nije šala, nego prostakluk

[quote_box_right]”Ovo je bio prvi dio reakcije… A pogledajte sada, evo drugi… Dva prsta gore dignuta, evo ih! Takozvani bosanski grbovi, jel’?!”, zgražao se Ćosić nad gestom Machada, zajedno s gledateljima, koji su se snebivali nad njegovim olako izgovorenim asocijacijama na susjednu i prijateljsku državu[/quote_box_right]

Za razliku od, recimo, “bosanskog grba”, kojeg je nesretni Ćosić – ni krivoga, ni dužnoga – upetljao u cijelu priču. Za njega diljem svijeta postoji bezbroj definicija i taj pokret (lagano udaranje šakom lijeve ruke po unutrašnjosti desne i njeno svijanje, ili samo pokazivanje lakta) općenito se smatra nepristojnom gestom. Etnolozi će kazati da predstavlja “znak jalove nade ili želje”, “odbijanje ili nepristajanje”, pa čak i “uzvraćanje lukavstvom na lukavstvo”, ali svi rođeni na ovim meridijanima znat će da se radi o nešto blažem obliku javne geste. U Španjolskoj se ona prakticira nešto češće i naziva se “corte de mangas” (podvijanje rukava), a kod nas, eto – “bosanski grb”.

Sreća, znamo i zašto: drevni bosanski grb iz doba velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, još u 14. stoljeću, među ostalim znakovima, sadržavao je i crvenu oklopljenu ruku koja drži mač, a na njega se ugledao i grb okupacijskog teritorija Bosne iz doba Austro-Ugarske. Ukratko, nije teško zamisliti kako je u narodnim vicevima već tada državno znakovlje povezano s univerzalnom neverbalnom gestom i nije teško zamisliti kako su se i neki tadašnji Mujo i Suljo šalili na vlastiti račun.

A sve to, čini se, doajenu hrvatskog sportskog novinarstva nije ni blizu poznato, niti je on sposoban prepoznati razlike između laganog sprdanja i otvorenog prostakluka. Zato, gospodine Drago, ovo bi mogao biti vaš zadnji pokušaj igranja na tom terenu, možda bi bilo dobro da i vi malo prošetate do svlačionice…