Projekcija filma “Doručak kod Tifanija”

Narodno pozorište Republike Srpske vas sa zadovoljstvom poziva na još jednu projekciju filma Blejka Edvardsa, “Doručak kod Tifanija” – scena “Petar Kočić”, srijeda, 14. mart 2018. godine u 19.00. Ulaz je slobodan.

„Doručak kod Tifanija“, u režiji Blejka Edvardsa, jedan od najznačajnijih filmskih klasika, imali smo priliku da u sklopu Filmoteke vidimo u januaru ove godine. Zbog velike zainteresovanosti publike (procjene su da se vratilo dvjestotinjak ljudi), projekcija će biti ponovljena. Razmišljajući nanovo o filmu, pogotovo nakon razgovora vođenog sa publikom poslije projekcije, odlučio sam da napišem  potpuno novi tekst.

U razgovoru smo prilično vremena posvetili uticaju umjetnosti (filmske prije svega) na cjelokupno biće gledaočevo, pogotovo kad se usljed viđenog, djelimično a ponekad i poprilično, mijenja njegovo dotadašnje poimanje stvari, čak i života uopšte. Ovdje ne planiram govoriti o pozitivnom uticaju umjetnosti (što je slučaj u 99.9%), već o onom malom broju (takođe vrhunskih) umjetničkih djela, koji usljed sve veće neurotičnosti čovjeka 21. vijeka (u nehumanim kapitalističkim društvima masovnije neuroze su prisutne već u drugoj polovini 20. vijeka) mogu izazvati ozbiljne probleme.

Najpoznatiji primjeri takvog uticaja su filmovi “Taksista”, Martina Skorsizija i “Paklena pomorandža”, Stenlija Kjubrika – neki su se mladi ljudi, nakon što su ih odgledali, poistovjetili sa glavnim likovima i u stvarnom životu počeli primjenjivati nasilje. Tako i “Doručak kod Tifanija” može izazvati probleme u razvoju ličnosti ukoliko nismo u stanju jasno odvojiti fantastično od realnog. Zato i želim da se tekst bavi upravo ovom problematikom.

Čak je i sam roman Trumana Kapotea, po svom izlasku, 1958. godine, napravio pravu malu histeriju u njujorškom mondenskom krugu – mnoge dame su tvrdile da su upravo one bile inspiracija za lik Holi. A sa pojavom filma, nekoliko godina kasnije, sa Odri Hepbern u glavnoj ulozi, đavo je odnio šalu – u modu su masovno ušle kreacije koje je na filmu nosila Odri, pogotovo šeširi i muštikle.

Prvo što moramo znati je, da je Kapote zahtijevao da lik Holi igra Merilin Monro. Pri tom je važno naglasiti da je u romanu, Holi Golajtli klasična prostitutka. U filmu se to zamagljuje, nikada se jasno ne kaže, vjerovatno zato što su producenti i režiser, nakon što su odbili varijantu da igra Merilin Monro (ona je tada bila emotivno rastrojena) i odlučili da se angažuje Odri Hepbern, shvatili da bi mnogo privlačnije bilo prikriti klasičnu prostituciju, a sav taj muški svijet koji defiluje Holinom svakodnevnicom načiniti prilično simpatičnim.

A i samu Holi time uzdići na pijedestal “nevinosti”, učiniti je moralno mnogo prihvatljivijom – pogotovo u vrijeme 60-ih godina kada je američko društvo bilo mnogo konzervativnije. Tako je Odri Hepbern omogućeno da pokaže svu svoju eleganciju koju prirodno posjeduje, ali je i napravljen prvi korak odmaka od realističnog, čime je počelo romantizovanje Kapoteove originalne priče.

Drugi korak, koji priču potpuno prebacuje u sferu fantastičnog, načinjen je ekstremnom promjenom kraja romana. U romanu, Holi odlazi u Brazil, što je sasvim prirodan slijed onoga što do tada vidimo kroz njeno djelovanje, dok u filmu imamo rješenje koje je u stvarnosti praktično nemoguće – svi dotada nataloženi problemi njene ličnosti, zanemaruju se, pa se Holi ničim motivisana, potpomognuta čarobnim štapićem kao u klasičnoj bajci, zaokreće za 180 stepeni i postaje nekakvo, u stvarnosti nepostojeće biće. Zašto takva promjena? Razlog je jednostavan – da bi se time široj publici koja mnogo ne razmišlja ponudilo upravo ono što će je zadovoljiti.

Time holivudske kompanije ostvaruju veću zaradu u kinima, a što je za državu kao što je SAD, koja te iste kompanije drži pod kontrolom, mnogo važnije – izmišljanjem dobro nam poznatog “američkog sna” (kojim u životu prosječnog američkog građanina ništa nije nemoguće) i njegovim plasiranjem među narod – postiže se mir u društvu. Jednostavnije rečeno, što narod manje misli, to je upravljanje državom lakše.

Sada želim, analizirajući lik Holi, navesti sve one karakteristike koje nam otkrivaju neuroze koje su duboko ukorjenjene u njenoj problematičnoj ličnosti, a koje nikako ne mogu da se eleminišu nuđenjem jednostavnih i gotovih rješenja, kako to inače rade u SAD-u – na filmu besmislenim prekrajanjem posljednih, ključnih scena, a u životu prodajom pilula kao rješenja za sve vrste čovjekovih problema.

Prvo moram naglasiti da je pojam slobode čak i u teoriji problematičan pojam, s obzirom da bilo kakav oblik društvenog ugovaranja, pa čak i onaj najprostiji, oduzima određeni procenat slobodnog donošenja odluka. No, i pored toga, određeni vid slobode moguće je sačuvati. Stoga se stiče utisak da je Holi veoma liberalna osoba koja je davno raskrstila sa nametnutim normama ponašanja, pogotovo onim konzervativnim. Međutim, kada bi to zaista bilo tako, zar Holi ne bi trebala biti staložena, u svakom momentu razložna, sa izrazitom jednostavnošću u donošenju odluka? Da, morala bi, a ona to nije. Ili je to samo naizgled.

Holin oblik slobode se zasniva na tome da ljudi jedni drugima ne pripadaju. To može biti zanimljiv stav, ali samo kada ne bi sve vrijeme radila suprotno – uporno tražila mjesto koje će zvati “domom” i kome će konačno pripadati. A taj dom je jasno iskazan preko draguljarnice Tifani, tj. to je bilo koji milioner za kog se uspije udati. A dok to ne ostvari, nastaviće se njena finansijska ovisnost o muškarcima, što samo potvrđuje da je njena sloboda jedna velika laž. Ili, blaže rečeno, njena velika iluzija što u filmu može djelovati veoma zavodljivo (za gledaoce, ako stvari jasno ne razgraniče, veoma problematično).
Za Holi, osjećanja su slabost. Ako ih kojim slučajem pokaže, ispašće naivna, a time i urušiti sliku nedostupnosti koju svojim ponašanjem već dugo gradi i okolo plasira.

U njenom biću je sve vrijeme prisutna neka vrsta nemira – bez ikakvog razloga, najednom se počinje osjećati uplašeno, što su tipični znaci neuroze. Stvaranjem novog identiteta, pokušava da se oslobodi onog dijela sebe koji ne želi da prihvati. Stoga i nije sposobna da se suoči sa problemima – ili od njih bježi ili očekuje da ih drugi riješe umjesto nje.
Projektujući ličnost svog brata Freda u Pola (dajući Polu Fredovo ime), zadovoljava potrebu za nježnošću uvjeravajući sebe da je njen odnos sa Polom čisto prijateljski. A kada shvati da sa Polom postaje isuviše bliska, ona bježi. Međutim, ako je pobjeći od drugih i moguće, od sebe nije.

Izmjenjeni filmski kraj hoće da nam nametne prilično pojednostavljeno rješenje situacije – da Holi, dok izražava potrebu za slobodom, u stvari krije potrebu za muškarcem koji će je, nakon što mu ona bez ijedne riječi svoju nesređenu ličnost baci u lice, “ukrotiti bičem”. To bi možda i moglo da se ostvari kada bi ona načinila prvi korak, dala jasno do znanja da ima problema. Međutim, kad god se za to ukaže prilika, taj korak se ne napravi. Ali se napravi posve suprotan (obično bježeći),  što u stvari predstavlja ekstremnu reakciju i na najmanji impuls koji možda nagovještava situaciju koja bi mogla ponuditi rješenje koje nije zasnovano na novcu. Jednostavno rečeno, za igru je potrebno dvoje, obe strane moraju načiniti korake. Stoga je ovakav kraj najgore moguće rješenje – djeluje da je utemeljen u stvarnom životu, a u stvari je velika varka.

Tekst cu završiti originalnom, Kapoteovom verzijom kraja. Čini se kao jedini mogući. Ona ne prevazilazi svoje probleme iz jednostavnog, već pomenutog razloga – nije u stanju. Zato opet bježi (ovaj put s milionerom, u Brazil), konačo ostvarujući dugo zacrtani plan. Gdje će po ko zna koji put stvoriti neki novi identitet, sa kojim milioner, naravno, neće znati da se nosi.

A da li će to biti i konačan identitet koji će biti zadovoljan svojom lažnom postojanošću ili je samo pitanje koliko će vremena proći prije no se i on uruši, ostaje nam da nagađamo. Ili nam to već nagovještavaju scene šetnje ulicama Njujorka (najteže podnošljiv dio filma) – njeno posljednje viđenje s Polom koje je SAMA inicirala.

Razgovor o filmu nakon projekcije. Razgovor vodio Slaviša Radan, dramaturg.