U arhivi Infobiroa kojoj Fokus.ba ima pristup pronašli tekst iz februara 2004. godine objavljen u Danima pod nazivom “Zijad Turković je bio član bande koja je u Njemačkoj opljačkala četiri miliona maraka!” autorice Dženane Karup-Druško.
Tekst objavljujemo bez intervencija.
Iako se još uvijek ne zna ko je postavio eksplozivnu napravu ispod automobila Taiba Torlakovića, istraga o njegovom ubistvu otkrila je mnoge nepoznanice iz svijeta kriminala: prevare, zelenašenje, krađe. Uhapšen je Asim Fazlić, zamjenik direktora Interpola, zbog sumnje da je skrivao potjernice bh. kriminalaca, među kojima i onu Zijada Turkovića, zasad jedinog osumnjičenog za Torlakovićevo ubistvo.
Zbog toga je iz centralne kancelarije Interpola u Lilleu stigao visoki dužnosnik kako bi pomogao lokalnim kolegama u istrazi. Otkako je uhapšen, Turković negira bilo kakvu umiješanost u ubistvo. Policija, međutim, tvrdi da raspolaže informacijama o “poslovnim relacijama” koje je Turković imao s Torlakovićem i zbog kojih su došli u sukob, pošto je Torlaković počeo ugrožavati Turkovićevu teritoriju.
Među najznačajnija otkrića dosadašnjeg dijela istrage spada rekonstrukcija aktivnosti Zijada Turkovića prije povratka iz Njemačke u BiH. Prema informacijama iz njemačkog pravosuđa, “Turković je u Njemačkoj boravio samo zbog vršenja krivičnih djela” i traži se zbog “krađa, posebno teških oblika krađa, teških razbojničkih krađa (počinilac je član bande koja je nastala radi kontinuiranog vršenja razbojništava ili krađa; prim. aut.), kršenja više krivičnih zakona…”
Danke, Deutschland
Njemačka policija ima oveći Turkovićev dosje u kojem se navodi da je on najčešće radio s Nenadom Klisarom, Edinom i Dinom Osmanovićem, Fernandom Galonijem, Gaetanom Adrimom i Giovannijem Mataresseom. U samo četiri pljačke ukrali su više od četiri miliona njemačkih maraka.
U noći sa 7. na 8. oktobar 1995. godine Turković je zajedno s Edinom Osmanovićem i Avdom Vražalicom upao u zlataru Juwelier Esmeyer u Erkrathu. Nakon što su onesposobili alarm, razvalili vrata i otvorili dva trezora, odnijeli su nakit i satove u vrijednosti od 479.225,96 njemačkih maraka.
Klisara, Mataresse, Turković, Adrimo, Giuseppe Scardetta, Edin i Dino Osmanović, zatim izvjesni Pierro i Mirsad, u noći sa 1. na 2. februar 1997. godine ušli su u prostorije poslovnice Okružne štedionice Borken u Bocholtu. Informacije o onome što se nalazi unutra te o sistemu zaštite dobili su od jednog bivšeg uposlenika štedionice.
VEZANI Sukob o kojem se malo znalo: Šleperi iz FDS-a su motiv ubistva Taiba Torlakovića!?
Plan je bio da Adrimo, Scardetta, Mataresse i Turković izbuše rupu veličine 25 x 75 cm na zidu koji je dijelio sobu s arhivom od trezora. Morali su odustati jer se tokom bušenja aktivirao alarm.
Zajedno s Klisarom, Mataresseom, Galonijem, Osmanovićima, Bakirom Ibrahimovićem i izvjesnim Maurinom, Turković je u noći sa 1. na 2. mart 1997. godine opljačkao Institut za zlato i srebro u Berlinu. Iz tri trezora odnijeli su predmete od zlata teške oko 100 kilograma, čija je vrijednost iznosila oko 2.000.000 njemačkih maraka.
Turković, Klisara, Osmanovići, Galoni, Mataresse i izvjesni Fabricio su u noći sa 27. na 28. mart 1997. godine provalili u filijalu Njemačke banke u Offenbachu, nasilno otvorivši nekoliko različitih vrata. Pljačka je propala jer su aktivirali alarm.
U Krefeldu su Turković, Klisara, Edin Osmanović, Galoni, Mataresse, Almedin Karačić, Jozo Lasić i izvjesni Maurino u noći sa 12. na 13. april 1997. godine pokušali opljačkati poslovnicu Volksbanke. Turkovićeva uloga bila je, kao i obično, otvaranje trezora. No, pljačka nije uspjela jer je ušao prije nego što su njegovi saradnici onesposobili alarm. Turković je uspio uzeti nekoliko novčanica od po 1.000 njemačkih maraka, koje je izgubio u blizini zgrade banke dok je bježao od policije.
Turković, Klisara, Edin Osmanović, Mataresse, Galoni, Senad Vranac te izvjesni Maurino i Mauro su u noći sa 25. na 26. maj 1997. godine u Stuttgartu, provalivši kroz jedan prozor i ulazna vrata potkrovnog stana, probušili rupu u zidu koji je taj stan dijelio od Diamond Corporationa. Zatvaračem su, kao i obično, otvorili dva trezora i odnijeli drago kamenje i nakit u vrijednosti od 1.600.000 njemačkih maraka.
U Düsseldorfu je, u noći sa 9. na 10. februar 1998. godine, Turković zajedno s Milanom Sekulićem i Edinom Osmanovićem provalio u austrijski konzulat, iz kojeg su odnijeli 18.000 njemačkih maraka, 125 zelenih bjanko pasoša, 270 crvenih EU pasoša i jedan pečat.
Kolegijalna izdaja
Saznanja koja je o ovoj kriminalnoj grupi imala njemačka policija potvrdio je, usput otkrivši još mnogo toga, Nenad Klisara nakon što je uhapšen. Turkovića je za pokušaj pljačke Volksbanke teretio i Almedin Karačić, koji je uhvaćen u pokušaju bijega. Osim ove dvojice, “pali” su još neki Turkovićevi saradnici koji su ga povezali s navedenim, ali i s mnogim drugim krivičnim djelima koja je počinio u Njemačkoj.
Kada je Turković uhapšen u Sarajevu, policija je imala određena saznanja o tome čime se bavio u Njemačkoj, ali ne i dokaze. Navodno su iz sarajevske kancelarije Interpola tvrdili da o Turkoviću nemaju ništa. Zatražena je provjera direktno od njemačke policije i nakon nekoliko dana stiglo je na desetine stranica dokaznog materijala o Turkoviću, ali i o Bakiru Ibrahimoviću i Senadu Kobiliću.
Kako je Ibrahimović u to vrijeme još uvijek bio u bolnici zbog teškog ranjavanja nakon eksplozije naprave u Turkovićevom stanu na Trgu heroja, policija nije bila u mogućnosti da ga sasluša, ali je zato priveden Senad Kobilić.
U pretresu njegovog stana pronađeno je, kako tvrde očevici, mnoštvo policijske dokumentacije, među kojom su bile i Interpolove potjernice, ali i razni kompromitirajući materijali koji se, pored ostalih, odnose na vlasnika NIK “Avaz” Fahrudina Radončića te Ismeta Bajramovića Ćelu.
Bio je to više nego dovoljan razlog da se policijska istraga okrene u pravcu sarajevskog Interpola, što je dovelo do hapšenja Asima Fazlića.
Sva dokumentacija koja je pronađena kod Kobilića proslijeđena je državnom tužiocu, koji je Fazliću odredio pritvor u trajanju od 30 dana.
U nastavku istrage izvršen je i pretres dva ormara koja su bila zaključana u Fazlićevoj kancelariji. I ova dokumentacija proslijeđena je državnom tužiocu, a naš policijski izvor tvrdi da tu ima više nego dovoljno dokaza koji idu na štetu Fazlića – i to ne samo u vezi s posljednjim dešavanjima.
Lica s potjernica
Šta i kako je Fazlić radio? S obzirom na to da je istraga u toku i da još uvijek nema zvaničnih informacija o tome, odgovore smo potražili od onih kojima je proteklih godina Fazlić je povremeno činio “sitne usluge”. U tim, tradicionalno dobro obaviještenim krugovima priča se da je od Turkovića uzeo 5.000 eura kako bi mu sklonio potjernicu. No, Fazlić nije radio sam, niti je mogao tek tako pronaći sva ta “lica s potjernica”.
Čak su i dobri prijatelji Senada Kobilića bili spremni zakleti se da i on radi u Interpolu. Ovu informaciju imala je i policija kada ga je uhapsila, međutim, ispostavilo se da to nije tačno. Izvor blizak policiji ironično tvrdi da je Kobilić s Interpolom radio “po ugovoru o djelu”. Naime, pričajući kako radi u ovoj instituciji, davao je mogućnost svima onima koji su imali razloga vjerovati da za njima postoji potjernica da mu se obrate i zatraže pomoć.
S druge strane, pronađena dokumentacija u njegovom stanu, prema našim sagovornicima, upućuje na to da mu je Fazlić davao dokumentaciju kojom je on ucjenjivao pojedince. O Fazliću se ovih dana zaista mnogo govori u sarajevskim kriminalnim krugovima – sa žaljenjem, naravno. S njegovim poslovima bili su upoznati svi iole bolje pozicionirani kriminalci, a jedan od njih je ovako prokomentirao hapšenje: “Šteta, dobar je čovjek. Samo je previše volio pare.”
ZAGREB
Misteriozna smrt Tonija Kasala
Među privedenima u policijskoj akciji koja je u Sarajevu uslijedila nakon ubistva Taiba Torlakovića bili su i Toni Kasalo i Mladen Vasilj, državljani Republike Hrvatske, koji su uhapšeni zajedno sa Senadom Kobilićem, na osnovu policijskih informacija da pripadaju nekoj od organiziranih kriminalnih skupina.
Nakon ispitivanja su pušteni, a Kasalo i Vasilj vratili su se u Hrvatsku. U petak, šestog februara, oko 23 sata, u Zagrebu je ubijen Toni Kasalo.
Zagrebačka policija još uvijek traga za počiniocem, kao i za izvjesnim Zoranom Grbavcem zbog sumnje da se u noći ubistva potukao s Kasalom. Inače, Kasalo je policiji bio dobro poznat zbog 40 krivičnih djela koja je počinio (utjerivanje dugova, krađe…). Svjedoci koji su ga vidjeli posljednje noći tvrde da je konzumirao alkohol i kokain.
Grbavac je također počinilac više krivičnih djela (zloupotreba droge, nasilje…), a u ljeto prošle godine ispod njegovog BMW-a postavljena je eksplozivna naprava. Počinioci nikada nisu otkriveni. Zagrebačka policija povezivala je Grbavca, zbog određenih ilegalnih poslova, s Luihzimom Krasnićijem i Patritom Atiljom, čiji su automobili u Zagrebu također oštećeni u eksplozijama, no istraga je na tome i stala.
Prema podacima sarajevske policije, Toni Kasalo i Mladen Vasilj dobro su poznavali Zijada Turkovića još iz perioda dok su svi “radili” u Njemačkoj.
SENAD KOBILIĆ
Lažni Interpolov uposlenik
Senad Kobilić rođen je 8. januara 1964. godine u Bosanskoj Gradiški. Posjeduje bosanski i hrvatski pasoš.
Tokom 1991. godine Kobilić je otišao u Hrvatsku i priključio se Zboru narodne garde Hrvatske. Početkom rata u BiH s grupom Krajišnika dolazi na područje Travnika. Nakon rata viđan je u Sarajevu, ali je boravio i u Njemačkoj.
Prema podacima njemačke policije, Kobilić je zajedno s progonjenim Damirom Samardžijom te Milanom Lackanovićem, Nenadom Klisarom i Ivom Iljkićem učestvovao u otimačinama i krađama.
U aprilu 1998. godine Kobilić je sa Samardžijom, Hasanom Jašarevićem i izvjesnim Ramom pokušao da u Palati UFA (jednom od najvećih multipleks kina u Njemačkoj, sa 4.200 mjesta) u Stuttgartu presretne kurira i otme mu 100.000 njemačkih maraka koje je nosio. Inače, Jašarević je radio kao službenik u firmi koja je bila zadužena za osiguranje navedenog objekta i očekivao je da će od ukupnog plijena dobiti 10 posto. Njegov zadatak bio je da ostalima iz grupe otvori vrata.
Ipak, do izvršenja planirane pljačke nije došlo jer je Ramu na prilazu mjestu događaja slučajno zaustavila policijska patrola. U međuvremenu je Jašarević saradnicima prenio informaciju da su u objekat ugrađene nove videokamere, zbog čega su odustali od ponovnog pokušaja pljačke.
Njemačka policija nije mogla precizno odrediti datum, ali u periodu između 29. septembra i 4. oktobra 1999. godine Kobilić je sa Senadom Vrancem, Emsudom Gazdićem, Vedranom Hatibovićem, Klisarom, Iljkovićem i Lackanovićem u Stuttgartu provalio u stan Josefine Maier, odakle su uzeli oko 14.000 njemačkih maraka, kovanica u vrijednosti oko 3.500 te nakit vrijedan oko 10.000 njemačkih maraka.
Sa Samardžijom i Lackanovićem Kobilić je 2. novembra 1999. godine provalio u Autokuću Kühn u Plöchingenu, odakle su ukrali 3.597 njemačkih maraka. Ista grupa je samo četiri dana kasnije provalila u Opel Spiegler u Alenu i ukrala 750 njemačkih maraka.
VEZANI Šta je sve znao Ramiz Delalić Ćelo: “Hoću da kažem istinu! Ne želim više da šutim”
Zahvaljujući informaciji Fahrudina Imamovića (osuđenog u Njemačkoj) da se novac neredovno dostavlja u banku te da zbog toga mogu računati na veći plijen, Kobilić, Lackanović i Samardžija su 8. novembra 1999. godine provalili u filijalu banke Tengelmann u Heilbronnu i zatim pozvali Klisaru da im pomogne oko trezora. Odnijeli su oko 12.000 njemačkih maraka, kao i zavoje u vrijednosti od 2.500 maraka.
Senad Kobilić protjeran je iz Njemačke 12. maja 1999. godine odlukom grada Stuttgarta. Međutim, prema saznanjima njemačke policije, on je i dalje dolazio s krivotvorenim dokumentima i boravio u stanu svoje supruge u ulici Wachmannstrasse 21 u Sindelfingenu. Prilikom boravka u hotelu Hirsch u Ludwigsburgu, 7. oktobra 1999. godine, ispunio je prijavnicu na ime Zijad Skokan. Također je uzeo dvije telefonske kartice na isto ime.
Zbog navedenih, ali i drugih krivičnih djela, njemačke vlasti Kobilića traže zbog “teške krađe, razbojništva, krivokletstva, provala, korištenja lažnih dokumenata, navođenja na davanje lažnih izjava, pokušaja saučesništva i nagovora”.
