Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

“Kako sam došao da vidim papu, pa se obrukao”

BiH

“Sjedim na maloj, iznenađujuće udobnoj, drvenoj klupici napravljenoj za čaršijskog trgovca, kako bi sjedeći ispred svoje radnje i kafenisući s komšom, također trgovcem, mogao promatrati razni svijet koji mu tuda svakodnevno protutnji. S moje desne strane je velika Austro-Ugarska monarhija, a samo mali okret uredno počešljane glave na lijevo, dijeli me od moćnog Osmanskog carstva.

Desno mi je dakle, zapadna civilizacija, lijevo istočna, a u ruci – “boza”.

Spomenuta granica tih dviju kultura, popularno zvana “slatko ćoše”, a na kojoj se pije najbolje piće na svijetu – “boza” – nalazi se, bezbeli, u Sarajevu. Gradu u kojem sam prije nešto više od 27 godina upisan u knjige rođenih, piše novinar Telegrama Miro Par o svojoj posjeti Sarajevu gdje je došao vidjeti papu Franju.

Bezbeli

“Možete li vi Sarajlije išta ispričati, a da ne koristite to “bezbeli“?“, početak je poznatog vica nastalog uslijed učestalog korištenja te riječi, a na odgovor se ne mora dugo čekati.

„Bezbeli da možemo“, poentirati će svaki Sarajlija ko iz topa, pa tako i ja, Miro Par, koji sam ovaj produženi vikend došao u Sarajevo obići dedu i baku, vidjeti malo kako su, šta rade, i, usput, u subotu dočekati papu Franju koji je na ovo svoje drugo putovanje u neku balkansku zemlju (bio je već u Albaniji) došao kako bi propovijedao mir i međureligijski dijalog.

Pogledajte kako se Dodik ponašao na dočeku pape VIDEO

“Ako ćeš ići na Papu…”, rekla je moja cura, inače velika vjernica, kao da je riječ o nekom rock koncertu,”idem s tobom”.

U duhu dijaloga koji Papa promovira, morao sam pristati i povesti je sa sobom, ali vjerujte mi na riječ, nije mi bilo ni malo drago. Naime, ona je, jebiga, Zagrepčanka.

Naravno, nema ništa neobično u tome da netko djevojku, do koje mu je toliko stalo da je zbog nje u potpunosti zapostavio svoje muško društvo u koje se još do jučer kunuo, a danas im se ne voli javiti ni na telefon, prvom prilikom dovede u nešto tako osobno kao što je rodni grad. Pogotovo nema ničega neobičnog u tome ako u taj rodni grad, kao što je kod mene bio slučaj, baš tih dana dolazi argentinski Sveti Otac za kojim, kako je poznato, dolazi više od 150.000 (riječima: stopedesettisuća) hodočasnika, te u to vrijeme grad može ostaviti poprilično dobar dojam na odabranicu vlastitog srca.

Najbolji ćevapi

Ovih dana stoga, na sarajevskoj čaršiji nije ni malo neobičan, niti dakle, vrijedan spomena, prizor kako mladići u srednjim dvadesetima, koje nepogrešivo odaje naša fizionomija (da baš ne kažem velika glava), na tečnom njemačkom, švedskom, savršenom engleskom s australskim, američkim i kanadskim naglaskom, ili nekom drugom jeziku dobre države koja im je još u njihovom ranom djetinstvu omogućila da se sklone od ovdašnjeg zla, svojim blijedolikim i ne pretjerano zainteresiranim djevojkama, oduševljeno objašnjavaju ono što su posljednjih petnaestak godina svakodnevno slušali od svojih roditelja.

“Ovdje se jedu najbolji ćevapi”, ćuti će se na engleskom i njemačkom jeziku dok se upire prstom u ćevabdžinicu “Željo”, “a burek ovdje”, reći će ispred “Bosne”. Kod “Ramisa”, gdje i ja sjedim na početku ove priče, pravit će se da im se sviđa “boza”, i dok je piju, veselo će govoriti “verry good!” i “Sehr gut!”, a njihove djevojke će im, ne pokazujući ni malo razumijevanja spram nekih običaja i osjećaja tog mladića – kojemu je amidža godinama pričao o tom čudnovatom sarajevskom napitku, a koji ni oni sami sve do sada nisu imali prilike probati, ali ne želeći razočarati amidžu i njegovu priču, znaju da im mora biti dobro – one će, dakle, napravit kiseo izraz na licu i tražiti koka kolu za ispiranje. Ili, ako su posebno neupućene, a uglavnom jesu, u srcu čaršije tražiti će nešto alkoholno.

I Brad Pitt je ovdje doveo Angelinu

Ipak, ti mladići ni tada neće posustati u namjeri približavanja svog rodnog grada osobi za koju smatraju da je toga vrijedna.

“S ovog mjesta je Gavrilo Princip…”, pokazivati će ti mladići i dalje, savijajući prste na ruci u oblik pištolja i, kobajagi ciljajući u prijestolonasljednika Franju Ferdinanda ispred Latinske ćuprije, oponašati zvuk pucnja iz pištolja.

Nema u tome, kao što sam već rekao, ničeg neobičnog, niti spomena vrijednog. Pa evo, i Brad Pitt je, nema tri godine, ovdje doveo svoju djevojku. Vodio ju je na Škembiće kod Hadžibajrića i slastičarnicu “Palma” gdje joj je, dok se Angelina uz ugodne zvuke klavira davila u već trećoj baklavi, prepričavao legendu o tome kako su za vrijeme Olimpijade 84., u jednoj sarajevskoj ćevabdžinici Kirk Douglasu deset ćevapa u pola somuna pokušali umjesto dva ili tri, naplatiti sto dolara.

Izgubljen u prijevodu

“A levat ih…”, pričao joj je Brad jedva se suzdržavajući od smijeha,”…prijavio i oni morali zatvoriti radnju”. Malo je reć da se Angelina oduševila tom pričom. Zagrcnula se na baklavu, kažu.

Ipak, nešto je neobičnije, osjetljivije i, možda ipak vrijedno spomena, kada djevojka koju dovodiš nije Angelina Jolie ili neka druga državljanka jedne od tih dalekih i stranih zemalja, već kao što je slučaj s ovom mojom, iz Zagreba. Ako ništa, onda zbog istog jezika i velike mogućnosti da ako nešto krivo kaže, te ako se “provali” – nešto čega se svaki Sarajlija panično boji (možda i više nego promaje) – da je drugi odmah razumiju, te da učine ono za što su i veći svjetski prvaci nego što će to s Edinom Džekom biti u Rusiji 2018. godine, i da je, dakle, ismiju.

Pri tome je najveći problem te potencijalne bruke, to što se ona ne može – kao što je to slučaj kod ovih strankinja – samo tako izgubiti u prijevodu. Ili, još češće, jednostavnom rečenicom: “Glupi stranci!”, pripisati kulturološkim razlikama. E, pa, upravo iz tog razloga, kad god bi netko od mojih poznanika iz Zagreba po prvi put krenuo u Sarajevo i pitao me za neki savjet, ja bih im rekao da ni pod koju cijenu ne naručuju burek sa sirom, ali da to nema smisla, svaki put shvatim tek kada me pitaju sa čime onda da ga naručuju…

Šutnja do Sarajeva

“A s tikvom?”, pitala me i ova moja za vrijeme pomalo iscpljujuće vožnje do Sarajeva, tamo negdje oko Doboja, gledajući me pri tome veselo i radoznalo, a ja sam u tom trenutku pomislio kako bi možda bilo najbolje da sve narudžbe hrane idu isključivo preko mene. Eventualno bih joj dopustio da sama pizzu naruči, ali i to samo margaritu jer, ko bi joj, pobogu, mogao objasniti zašto na čaršiji na capricciosu stavljaju pileću salamu.

A isto sam – da ide preko mene, jel – pomislio i za izbor mjesta za naručivanje alkohola, ispijanja kave, kupovine suvenira, taksija u koji ćemo sjesti, tuluma nakon Papine mise na stadionu Koševo koji ćemo posjetiti, ljudi s kojima ćemo se družiti i, zapravo, svega ostaloga što bi jedna osoba s poslovnom sposobnošću inače sama za sebe mogla odlučivati…

“Draga, znaš ono kako u Zagrebu ti sve odlučuješ umjesto mene…”, pokušao sam umiljato, ali nisam ni dovršio svoj prijedlog, a ona me ponovno pogledala tim svojim prekrasnim, velim očima – samo ovaj put ni približno onako veselo i radoznalo kao kod Doboja, pa sam se, pomalo uplašen, odmah povukao sa tim svojim optimističnim planom, pojačao “Papa was a Rolling Stone” na radiju i, sve do Sarajeva nisam više progovorio.

Većih neugodnosti ipak nije bilo

Pa ipak, za vrijeme posjete ovog Pape koji je ime koje će nositi u pontifikatu izabrao u spomen na Franju Asiškog, čovjeka čija uvjerenja poput skromnog života i sam slijedi, te stoga s punim pravom nosi nadimak “kardinal siromašnih”, osim za Sarajevo uobičajnih sramoćenja kada te konobar pušta da nešto duže čekaš i da ga s rukom u zraku, kao vaterpolo igrač koji vječno odgađa udarac, pokušavaš i više od pola sata dozvati, a on ne mrda jer ima potrebu pred tvojom djevojkom ispasti veći frajer od tebe i, osim manje bruke vezane za nemogućnost pronalaska stola za vrijeme ručka u “Želji”, većih neugodnosti – moram priznati – nije bilo.

Moj strah se pokazao neopravdanim, djevojka dovoljno inteligentnom da se ne “provaljuje”, a ono s burekom od tikve – što mi je jako važno – ispostavilo se, bila je samo šala. Tako je Sarajevo, po tko zna koji put, pokazalo da posjeduje onaj svoj često, i s pravom, spominjani duh.

Turneja po kafanama

Kad bi u “Vatri” konobar mojoj djevojci pokazao da je veća faca jer me ne benda ni za suhu šljivu, ja bih, ne uzrujavajući se, prešao u zbilja jedinstvenu “Zlatnu Ribicu” kod Vječne vatre i proveo se još stotinu puta bolje, a djevojka se uslijed zaigranog i oduševljenog promatranja uređenja spomenutog kafića, ne bi ni sjećala epizode iz prethodne kafane.

Nakon ignoriranja u “Dženiti”, te obraćanja mi na engleskom jeziku da nisam jedini gost u restoranu, prošetao bih do par metara udaljene “Lipe” i, ispod fotografije gazde s Billom Clintom, naručio bih pet puta brže i jeo deset puta bolje. Iako, nota bene, ni tamo nisam bio jedini gost. A slično bi bilo i kada bi nam u “Želji” uskratili slobodan stol i pokušali nas ugurati za neki na kojemu već sjedi četveročlana obitelj…

“Ajmo u Mrkvu…”, rekao bih djevojci prije no što bi ona i primijetila da nas šikaniraju, te bih u najboljoj namjeri, malo i slagao, “tamo su ionako bolji ćevapi”.

Promakao nam Papa

I ne znam dal’ zbog snažne autosugestije, Papinog prisustva, ili jednostavno zbog toga što u Sarajevu na kraju uvijek, nekoj čudnoj energiji zahvaljujući, sve ispadne upravo onako kako treba biti, meni i izabranici moga srca, ti su se ćevapi zaista – kao uostalom i ranije nabrojani ugostiteljski objekti u koje smo se selili – i pokazali boljima.

Kako ipak nismo mogli nabaviti karte za misu na stadionu Koševo koje su bile dostupne samo preko župa, dane prije samog Papinog dolaska, a i dan boravka tog velikog ljubitelja nogometa i navijač argentinskog kluba San Lorenzo, koji je osim toga po vlastitim riječima i dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskog, te dobar plivač, provodili smo rasterećeni od straha da se negdje nećemo provaliti, zagrljeno šetajući Vilsonovim šetalištem, obilazeći ne samo te ugostiteljske objekte, već i gradske znamenitosti i muzeje.

Unatoč tomu što nismo vidjeli Papu, a promakao nam je i u Papa mobilu dok se vozikao prema Katedrali, bio sam i po tko zna koji put ponosan na svoje Sarajevo – najmagičnije mjesto na svijetu.

A da li je čaršijski trgovac s početka priče, i njegov komšo, također trgovac, ipak pomislio da sam papak što sam bio u Sarajevu i nisam vidio Papu, te da se neviđeno “provaljujem” dok tako zaljubljeno šećem svojim rodnim gradom? Bezbeli da jeste.